VRAČARSKE RAZGLEDNICE DEO DRUGI (…jer sve je to putovanje…)

Podelite sa prijateljima!
  • 68
    Shares

     Ja se, zapravo, nikad nisam baš onako dobro zagledala u  Ljubišu… čudnovatog, oniskog, blago pogrbljenog lika koga često srećem na  Čuburi, uvek uživljenog u neki glasan razgovor sa komšijom, sa prolaznikom na ulici, sa samim sobom..

     Izgled mu je negde između beskućnika, prosjaka i lokalne lude, samo što ga, na moje petogodišnje iznenađivanje, ceo kraj uglavnom dobro prihvata i veoma rado, u mimohodu, razmeni koju reč sa njim. Glas mu je grub i grlen, pušački, veoma bučan, a jezik neartikulisan i posvađan sa gramatikom, onako, ciganski… Živi od socijalne pomoći,  u Vardarskoj, u podrumu dodeljenom od opštine ko zna kad. Bog zna kako se izdržava, preproda po neku polovnu stvar na Kaleniću, a kažu ljudi, toliko voli životinje da meso, kobasice i uopšte, hranu koju dobije dobrom voljom lokalnih prodavaca , vrlo rado podeli sa nekim od pasa iz kraja…

     Premda mi je bezopasnost i potpuna neagresivnost njegova odlično poznata, ne mogu da lažem da sam uvek srećna kada ga vidim na uglu Vardarske i ko zna koje, u kraju koga od milošte zovem Bronks – i bez Ljubiše savršenom mizanscenu za neki socijalno- kriminalističko-stravoužasni roman ili film. Progutam vazduh i utišam disanje, a u upravo razgibane noge  se pouzdam kada, vraćajući se sa sporta u deset uveče, u polumraku vidim njegovu povijenu senku kako sedi na ivičnjaku, ili na nekoj betonskoj ogradi…

     Svako je tvorac svog zašto, te ko zna kakvi duhovi iz mene imaju potrebu da okrenu glavu na drugu stranu pred slikom sirotinje, neuglednosti, neartikulisanosti, prepuštenosti životu, jedne vrste predaje, gubljenja kontrole i mirenja sa sudbinom. Jedan pošten psihijatar znao bi, majkumu, valjda, da objasni moj osećaj jeze i nemanja snage da pogledam u te oči kada mi, kao  i svakom živom koga sretne, poželi dobar dan. Uzvratim, naravno, ali brzinski, ne udubljujući se, izvadim iz sebe i dobacim mu neki osrednji osmeh od onih zapakovanih za poneti na posao i požurim da prođem… Kao da će njegov hod po ulici, njegova očerupana odeća, njegova zapuštenost ispod koje, začudo, nazrem lice čoveka rođenog da bude lep, preći na mene, ako se kojim slučajem duže zadržim u dometu njegove aure.

     Dok ga ne sretoh pre neki dan.

     Ja krenula na posao, na ono mesto gde ostavljam dobar deo svog dana, snage, srca, intelekta, gde, kao i mnogi,  činim sve kako bih zauvek bila na suprotnoj strani nekakvog imaginarnog spektra u odnosu na Ljubišu. Iza mene, gotovo u istom ritmu sa mojima, tiho lupkaju štikle gospođe čiju lepotu  je nemoguće zaobići…

     Najednom, čuh , sa suprotne strane ulice, grub, uvek preglasan nikotinski monolog u dijalogu sa osobom koja je išla pored njega. Ne mogu da ponovom, ali, neka bude da je rekao:

“ … I tako sam ja rek’o toj ženi – neka, neka dođe kod mene da živi… Pa šta,  da ne bude na ulicu, ‘de ima za mene ima i za nju, krov nad glavom da ima.. Neka je, neka živi kod mene…”

     …I prođoše oni tako mimo štikala, kožnih torbi, pažljivo isfeniranih frizura i našminkanih usana, mojih i prelepe gospođe koja je u priču sasvim slučajno zabasala…

   Ja se, sa osmehom i suzama, okrenuh nekoliko puta iza sebe, sa željom da potrčim za Ljubišom. Da zagrlim njegovu neuglednu odeću i klimavu gramatiku, da mu stegnem ruku i konačno pogledam u te oči koje mi uredno nazovu boga kada god prođu kroz mene. Gospodina Ljubišu  u oči da pogledam, jer, on je, ženi, nekoj, ponudio pola svog krova nad glavom, podruma koji mu je opština dodelila ko zna kada… Da živi tamo, sa njim, da ne bude na ulici… On je svoje malo, gotovo ništa, bez razmišljanja podelio sa nekim ko nema ni to malo, gotovo ništa… Štikle u nebo da zafrljačim, samo torbu da sačuvam gde mi je novčanik, pa da ga pitam gde je taj krov nad glavom i ta žena i treba li im šta, sad ih je dvoje… Najlepši kolač na svetu da umesim, pa da mu dam, da odnese, da je obraduje, da joj ulepša i zasladi život, sad, kad više nije na ulici i kad ima svoj dom i Ljubišu…

     Na treći okret ne vidim ga više, ni osobu pored njega.Skrenuše negde, šta li, prođoše i odoše, brže nego što je moja (malo)građanska pristojnost ustuknula pred slobodom izbora, mnogo brže nego što je moj mozak stigao da me usmeri  tamo kuda me srce povelo… Nastavih svoj put, tamo gde dajem sve od sebe da tuđe puteve pretvorim u razglednice koje se pamte.

     No, nije sve izgubljeno, srešćemo se mi još na nekom ćošku čuburskom, na raskrsnicama naših života, tako različitih pred ljudima a tako istih pred Bogom. Čekam te, da se ispričamo i poželimo dobar dan  jedno drugom k’o ljudi, da mi kažeš treba li vam nešto, zima će, na uglu Vardarske i neke druge…

     Doviđenja i hvala, gospodine Ljubiša, učitelju života, čoveče veći od mog bivšeg slepila, koje se, nadam se, nikad više neće ponoviti…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *